Aktualnosti
 
Barka
 
Info
 
Kontakt
 
Linkovi
 
Impressum
 
 
   
Glavna  
   
   
   
   
   
   
   
© K_com Dtg Ltd 2007.
 
   
  Izvještaji  
 
Nikola Maković

Fra Ivan Cvetković, Sveta Mlada Misa

 
O Lukavcu, mladomisnikovom rodnom mjestu  

Dok sastavljam ove retke u kojima bih vam htio ukratko opisati svoj doživljaj Svete Mise mladomisnika Ivana Cvetkovića sina našega kraja koju je služio u Lukavcu 8. srpnja 2007. g ., u mojoj se glavi sa razumljivim žaljenjem za proteklom mladošću mijenjaju slike proteklog vremena. U djetinjstvu koje kao i mladenačka dob veoma brzo preleti, čovjek svoju sliku o nečemu ili nekomu stvara čitanjem ili pak prema pripovijedanju ljudi iz neposrednog okruženja. Sretnici su oni koji pripovijesti čuju uz nedjeljni obiteljski objed, čime su pošteđeni za trošenje vremena za čitanje knjiga. Ujedno, slika o stvarima i događajima iz pročitanih knjiga stvara se temeljem tuđih viđenja i prosudbi.
Sliku o ponositom Gradu Lukavcu u glavi nosim još od 1954.g. kada su me bliži rođaci uzimali radi vraćanja bicikla od starog i ruševnog zdanja, utvrde Grada Lukavca.

U njemu su se poslije II. svj. rata vršile obuke mladića koji su bili pred vojačenjem. Od tog vremena u meni živi poštovanje i udivljenje koje su mi roditelji pripovijedanjem usadili spram hrabrim stanarima toga Grada-utvrde i spram siromašnom našem puku koji bi se na poziv serežanske trublje sklanjao u skloništa utvrde pred navalama četa moćnih osmanlijskih Padišaha i njihovih vezira. Budući da sam se više puta godišnje sa roditeljima u zaprežnim kolima vozio kroz selo Lukavec u naš vinograd u Vukomeriću, tako sam upoznao i samo mjesto, te znao gdje je i kolika je jama na cesti, čija je gdje kuća, kako se prezivaju ljudi. Međusobno su se tada ljudi pozdravljali: "Faljen Bog", "Faljen Isus i Marija", a sa onima u polju: "Sreću Bog daj, težaki". Najčešće su se pozdravi razmjenjivali dovikivanjem! Lukavec, poput ostalih okolnih mjesta u tom obliku i onodobnom siromaštvu više nije prepoznatljiv. Sa skromnim drvenim životnim nastambama nestali su spomenuti onodobni pozdravi, a manje ili više, s njima i toplina srdaca. Kako se u naše vrijeme ciglom i kamenom zida i okamenjuje okolina, tako onda i srca ljudi nisu pošteđena hladnoće te, danas prevladavajuće, graditeljske materije. Prevladavajuće, ali nipošto jedine. Takovo svoje stajalište potkrepljujem doživljajem sa izvora duhovnosti zaštićenog plaštem Majke Božje Fatimske i debelim hladom koje pružaju platane, davno posađene po odranskom župniku msgr. Ladislavu Loini, koji se ovome događaju u nebu također raduje.

Dan nade u budućnost!  

Rijetke su prigode za opisivanje događaja poput ovoga koji se zbio u Nedjelju 8. srpnja 2007. g . To pogotovo vrijedi za naš turopoljski kraj. Po svojoj prirodi teže ih je opisivati jer u njima prevladava duhovna dimenzija, jer nisu takvi da ih se može izmjeriti ili izvagati ljudima poznatim mjerilima. No, serafski Duh koji natkriljuje i lebdi nad tim svetim događajem, daje mi za pravo vjerovati da je pristup ovakvom poimanju ispravan. Uz navedeno, i jednostavan obredni čin uvođenja mladomisnika u svećenički stalež daje vjeru u sretnije nadolazeće vrijeme, budi nadu u budućnost. U to vjerujem i stoga, što se slavlje odvijalo u duhu reda kojemu mladomisnik pripada. Red male braće ili OFM (Ordo fratrum minorum) skraćenica je reda franjevaca, i na "kipcu" je napisana uz ime mladomisnika. Mala braća, ili redovnici Franjevci, svojim životom i radom vjerno slijede postulate svoga utemeljitelja Svetoga Franje Asiškoga.

Nisu nesvladivi, ali se današnji poglavito mladi čovjek, teško može odlučiti na život po duhu i u nužnoj samozataji pronaći životnu radost i smisao. Biti okrenut Bogu i potpunim predanjem svojega života gorjeti za braću oko sebe. Posebno je to teško jer se program samozataje odvija u tišini srca osobe, bez ceremonijara i protokola razvikanih glasnogovornika. Traži zrelost osobe koja preuzima teret naviještanja kroz sve vijeke osporavanog Isusovog nauka. Svom sljedbeniku Božji će sin kao naknadu za vjerno služenje sigurno uzvratiti, pomažući mu nositi dio tog tereta. Svjedoci smo da su vazda, ponekad i bez povoda, namjesnici Kristovi na zemlji prezirani i izrugivani. I sada su. A za očekivati bi bilo da u zemlji u kojoj se 80% građana izjašnjava da pripada toj vjeri nije tako. Tako ispada da je o asketskom životu svećenika ili fratara lijepo i jednostavno beskrajno mudrosloviti, ali kada se radi o podmetanju vlastite kože, nije to tako jednostavno.

Naš mladomisnik je u zreloj dobi, pretpostavljam promišljenim vlastitim osjećajem vjere (Sensus fidei) osjetio poziv u red fratara minorum . Nemam bližih osobnih spoznaja o životu mladomisnika fra Ivana, no, iz kazivanja znanaca i prijatelja stječem sliku o duhovno zdravom mladiću čije se svećeništvo hrani više sokovima vlastitog promišljanja života nego bi to bio plod obiteljskog ozračja. Njegovo "Da" za Isusa, čitam kao još jedan dokaz svugdje prisutne Božje istine, prema kojoj jedini On zna tajnu gdje baciti mrežu i gdje će ulov biti obilan. Iz površnog poznavanja i uvida u obiteljsku situaciju, poziv fra. Ivana i odgovor na njega nama su tajna, čudo Božje, dar i izazov, kako za užu obitelj tako i za cijeli naš kraj. Jedno je očito: fra Ivan je bio kadar u ovo vrijeme izrugivanja vjere i vjerskih svetinja čuti i prihvatiti glas: "Tko je od Boga, riječi Božje sluša i Onoga koji je od Boga izišao i došao". Njegova Mlada Misa je ujedno i potvrda strpljenja Gospodnjega spram nas, dokaz da će obraćenje doći kad tad i da Gospodin ne kasni ispuniti obećanje.

Znano nam je da je u Njemu jedan dan kao tisuću godina, što je dovoljno da svatko od nas u ljudskom vijeku prispije k obraćenju. Budući da je spoznao, da "Dan Gospodnji dolazi kao tat i zemlja će sa treskom uminuti, počela se užarena raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti", fra Ivan je pred nama u prednosti. Stoga bih u ime župljana Svete Barbare u Velikoj Mlaki poželio da u staležu redovnika i revnog navjestitelja Isusove Riječi u prokušanoj vjeri fra Ivan doživi slavlje koncelebranata misnog slavlja: barem 40 godina redovništva propovjednika na Mladoj Misi fra Zvjezdana Linića, ili još bolje, 50 godina svećeništva vlč. Josipa Frkina, dekana Odransko-Goričkog dekanata. Svima nam je zadaća moliti Boga da ustraje u odgovoru na Sveti poziv, a tri uzla redovničkoga pojasa kojim je opasan neka ga trajno podsjećaju na utemeljitelja i obvezu izvršavanja triju temeljnih kreposti službenika OFM, a to su: poniznost, siromaštvo i poslušnost.